srijeda, 15.07.2009.
Ove noći
Kasni su sati,
Ni noćas ne mogu zaspati,
Bez tebe,
Bez tvoga lika i pogleda…
Osjećam je,
Približava se,
Opet stupa na scenu
Ta tiha, gorka, očajna bol,
Poklanja mi svoj kiseli smiješak.
Opet počinje,
Plačem, grčim se u njoj,
Silovita je, jaka,
Prejaka za moju već
Odavno ranjenu dušu.
I dalje mi se smije
Uživajući me gledati
Kako patim,
Kako se borim protiv nje,
A znam da neću uspjeti.
Nisam ni prošli put,
Pa neću ni ovaj.
Očigledno je….
Nadmudrila me svu,
Lukava je i hrabra ona,
Zna sa ljudima poput mene…
Zna ih slomiti na najlakši mogući način,
Samo jednim potezom, jednim korakom
I oni su gotovi, uništeni, sljubljeni sa njom….
Padaju na samo ono dno,
Ali ona im neće dati ruku,
Neće im pomoći nimalo.
Ne želi imati posla s njima
Ona ima samo jednu istinsku želju,
Osjetiti njihovu potištenost i patnju.
Ne mogu više,
Želim se maknuti,
Želim otići daleko od nje,
Daleko od ovog zlobnog i licemjernog svijeta….
Želim ponovo biti sretna
Samo na jedan dan,
Samo na jedan trenutak
Osjetiti to istinsko zadovoljstvo….
Pa zar nije za sreću potrebno samo malo???
Zar je nemoguće slabašnog čovjeka učiniti bar malo sretnim????
Kasni su sati,
Mrak je prekrio ulice
A zatim i mene uzeo u svoj čarobni plašt…
Budim se,
Gledam novi dan
I osjećam,
Približava se,
Cijelu me obuhvaća…
Prepuštam mu se
i sad znam da je čovjeku samo mala sitnica potrebna za sreću.
Nekome poput mene sigurno….
nedjelja, 12.07.2009.
Bez obzira na sve
Misli o tebi me proganjaju,
Isprva teške misli, pune
Bola, tuge, sjete, gorčine….
A onda postaju lakše,
Sve lakše i lakše,
Zamišljam ponovo sve
Ono što je bilo dobro
S nama,
Zamišljam sve one
Lijepe trenutke
I gledam ih sa smiješkom…
Tako mi se smije,
To me sve tako oduševljava,
Volim o tome razmišljati,
O tebi, o nama nekada.
A opet znam što je sve bilo
I što sam čula
I što si mi napravio,
Kako se u zadnje vrijeme ponašaš
Prema meni,
U kakvom smo čudnom odnosu....
Kako me uporno odbijaš,
Ne uključuješ nikada u svoje razgovore,
Jednostavno nisam ti potrebna
Niti nikada nisam bila…
Sve je to bila igra,
Vješto odigrana prema tvojim
Nekim pravilima
Koja nikad neću otkriti.
Iako pokušavam,
Trudim se, ali ne ide.
Ti si tako lukavo biće,
Otkrio si sve moje slabe točke
I naučio si me da ti nikad ne kažem NE.
A kako???
Zašto????
Pitam se.
Ali možda je jednostavno,
Možda samim pristupom,
Držanjem, načinom kako mi
Se osmjehneš…
A ja se topim čim
Ga vidim
I ne mogu ostati ravnodušna.
Ne mogu ne popustiti,
Moram te poslušati u svemu
Samo za to, samo za taj jedan
Tren tvog lukavog i tajanstvenog
Osmijeha koji je tako sladak
A istodobno i čudan na svoj način.
Koji je tako lažan,
A opet tako uvjerljiv i iskren.
Ipak i dalje se prepuštam svim tim
Maštarijama nakon svega toga,
Znam to više nije normalno,
To je jednostavno bolesno,
Nepromišljeno, neobjašnjivo…
Neobjašnjiv je taj osjećaj
Kako te mogu tako voljeti
I obožavati,
A vidi što si mi sve priuštio,
Rekao i učinio…
Pa zašto te jednostavno ne zaboravim
I riješim se tog osjećaja zauvijek,
Te gorčine i boli što osjećam u srcu?????
Zašto????
Zar je to tako teško????
Samo na tren zaklopiti oči i pokušati
Zaboraviti na sve zlo, na sve loše događaje,
Pokušati ih izbrisati iz riznice sjećanja….
Ali da, to je meni tako teško,
Prilično, neizrecivo
Jer ću te ponovo gledati svaki dan,
Svaki sat će tvoj lik biti u blizini mene…
Opet ću ti moći vidjeti osmijeh,
Čuti tvoje razgovore sa drugima,
Zafrkavanja….
I znam da ću i dalje sanjati,
Maštati o jednoj našoj boljoj budućnosti,
Sanjati te,
Diviti se svemu što ima veze s tobom.
Bez obzira što je sve bilo i što će sve još biti….
No možda me to jednom prođe,
Možda je to samo faza,
Neka zaluđenost….
Vjerojatno bih voljela da je
jer bih onda znala sa sigurnošću
da ćeš mi nestati iz glave…
Ali ovako je sve otvoreno
I bit će bar još neko vrijeme…
Do tada ti mogu samo ovo reći
Možeš me povrijediti na koliko god načina želiš
Ali ja ću te i dalje voljeti i biti
Slijepo odana tebi…..
četvrtak, 07.05.2009.
Potraga za srećom
…
Ovo više nikud ne ide,
Postala sam tako jadna,
Bespomoćna, slaba i sama…
Odasvuda lete uvrede,
Optužbe, lažni osmijeh
Koji se iza leđa pretvara u podsmijeh...
Pa zar je to život???
Pa zar je to normalan način života???
Zar je moguće da se život može spustiti na tako niske grane???
Vjerojatno i može
Kad si uvjeren da ti je sve savršeno,
Da te nitko ne mrzi, kad si toliko naivan
I vjeruješ svemu i svakomu.
I onda se razočaraš,
Otvoriš oči i pogledaš u stvarnost,
Vidiš njezinu pravu stranu
I preneraziš se,
Zgroziš…
Ma kako je moguće?!, a ja sam mislila
Da to neće biti tako više nikada,
Da je to bilo samo jednom i nikad više.
Pusta uvjeravanja u neistine,
Pusta naivnost i onda tek vidiš
Kakav je zapravo svijet,
S čime si zapravo okružena.
Pitam se hoće li ikad biti šanse
Za neki bolji život
Gdje će se ljudi neprestano
Iskreno smijati i uživati u društvu
Jedni s drugima.
Pitam se je li to moguće
Na ovoj planeti...
I opet mi suze počinju teći,
Suze očaja, nevjerice, neizmjerne tuge,
Suze čiste ljutnje u ovaj svijet…
Mrzim ga,
Mrzim tu njegovu licemjernost,
Njegovo drugo lice puno zloće
I mržnje koje te samo želi uništiti
I oslabiti što više može.
Pokušava te uvjeriti da stekneš
Drukčiji dojam o svemu tome,
Da se razočaraš u sve
I ubijaš, slabiš, kopniš, topiš se
Kao kocka leda….
Ali neću, neću popustiti
pod njegovim pritiskom
Iako se osjećam tako loše,
Iako osjećam da ću se svakog trena
Raspuknuti, rasuti u komadiće…
Iako me nedavni ožiljci i svježe rane
Sve više i više bole,
Jednostavno proždiru moju dušu.
Ali znam ako se predam
U njegove nečiste ruke,
Gotova sam, rasplinut ću se u svom tom očaju.
Zato idem dalje,
Krećem iznova,
Zaboravljam na sve loše
događaje, neka se stope u jedan kutak
u mojoj duši i zauvijek trunu.
A ja krećem u dugu i tešku potragu
koja će mi pokazati na onaj
pravi put i nakon dugo vremena
navući mi osmijeh na lice.
petak, 17.04.2009.
Kazaljka otkucava ponoć
Kazaljka otkucava ponoć,
ležim na krevetu
i razmišljam…
Na pamet mi padaju prošla vremena,
svi naši razgovori, svo vrijeme koje
sam provodila s tobom uživajući
smijući se i moleći se da to nikada ne prestane.
Ali eto prestalo je,
dogodilo se prebrzo da bi dugo opstalo.
Ili si ti tada bio drukčiji, bolji,
otvoreniji, iskreniji,
nisi glumio ono što nisi
kao što se to sad događa???
Ili si tada prihvaćao stvari kakve jesu
i znao se boriti s njima ako su loše utjecale na nas???
Ili me jednostavno nikada ni nisi iskreno volio…
Mogu samo pretpostavljati i tako dovijeka,
ali s time ništa ne postižem…
Samo si dodatno otežavam život
s tolikim pitanjima i sumnjama.
Misli nakratko nestaju,
postajem umorna od svega toga,
a ne mogu zaspati,
ne mogu dozvati sve one silne lijepe
snove da me riješe ove stvarnosti
bar na neko vrijeme,
bar na neko vrijeme da mogu vidjeti
svijet očima kojim
ga već dugo nisam pogledala.
Očima bezbrižnog djeteta koje
se neprestano igra i ne nalazi
na nikakve loše stvari u svom životu.
Odnosno ne može ih raspoznati,
još je premalo i prekrhko za to.
I osjećam, oči mi se polako sklapaju,
postajem mirnija, nemam više
nikakvih očajnih misli u svojoj glavi,
zaranjam u dubok san
za koji se nadam da će jednom postati vječnost.
četvrtak, 16.04.2009.
Otišao je...
Tog dana kad je sunce
promijenilo svoj sjaj,
poprimilo nekakvu tamniju boju,
sva njegova svjetlost je nestala
u jednom trenu, u samo jednoj riječi.
Ona je probadala svaki komadić
moga tijela, a govorila je tihim
jezikom koji sam jedino ja mogla
shvatiti.
I koji je govorio da si otišao,
izgubio se u zagrljaju noći
i da ćeš se teško ikada vratiti.
To me tako zaboljelo,
proparalo mi je cijelu dušu
i toliko sam dana proplakala
žaleći za tobom.
Suze nisu silazile sa moga lica,
samo su tekle i tekle u nedogled.
Nikoga nisam htjela pogledati,
ni s kime nisam htjela progovoriti.
Povlačila sam se u sebe jer
me to tako shrvalo
i nigdje nisam vidjela nadu
ili barem trunku optimizma.
Sve što sam vidjela i osjećala
je bila neizmjerna gorčina.
Ali nisam se htjela boriti sa njom,
pustila sam da zavlada mnome,
da uđe u svaki dio mojega tijela,
moje duše, da me uništi
kao razoran potres koji uništava
stotine kuća i stotine ljudskih života
u samo jednome dahu.
A onda samo najednom kao
duga nakon kiše mi je došla
nada, potapšala me po ramenu
kao stari prijatelj kojeg godinama nisam vidjela.
Nasmiješila mi se sa dozom ljubavi, iskrenosti
i poštovanja.
Otvorila mi je svoja vrata,
spremno sam kročila unutra
i po prvi put sam se mogla osjetiti
istinski voljenom.
utorak, 14.04.2009.
Ne mogu više...
Ne mogu više ovako živjeti, jednostavno ne mogu, postajem luda, ovo više nije normalno...Tako ga volim i kao da je svakim danom sve jača i jača ta moja ljubav prema njemu...A to mi se ne sviđa nikako jer znam istinu, znam što mi je sve napravio, znam da se totalno promijenio i to me tako muči...A ne mogu protiv toga, jednostavno tako mi se uvukao pod kožu da ne mogu disati. Nema dana, a da ne pomislim bar na trenutak na njega, nema noći, a da ne sanjam o njemu...A snovi su tako bizarni i nemaju veze sa stvarnošću, totalno su izokrenuti...I onda pomislim oh kako lijepo, sve je napokon u redu s nama...Tada se probudim i vidim da je to sve bio samo san, želja za takvom stvarnošću...Ali koja je neostvariva, nemoguća jer on je takav kakav je i ništa ga ne može promijeniti...
I žao mi je, žao mi ga je takvog gledati, a prije je bio tako dobar, ma duša od čovjeka, mogli smo razgovarati satima i ne bi mi dosadilo...Jednostavno imao je nešto u sebi što me baš privuklo i zbog čega sam ga tako zavoljela....Sad bih se tako željela vratiti u ta vremena, vremena savršenosti i beskrajne sreće, ali to je neostvarivo jer on nije više ista osoba, netko drugi je ušao u njega, a on je negdje otišao, odlebdio, nestao s vjetrom...No negdje u svom srcu, duboko u svojoj svijesti čekam dan kad će se vratiti i ponovo me osvojiti svojom osobnošću...
